RASTANAK
Prvo što smo ugledali bila je svjetlost.
Bijela i zasljepljujuća. Ona što zatvara oči i tjera te da živiš u mraku.
Um nam je bio prazan, neproživljen i tih. Bili smo svjesni prisutnosti nebesko čistih bića oko nas.
U početku su nas doticale prozračne ruke pune ljubavi, mekoće i brižnosti. Čuli smo njihove glasove i osjećali mir unutar naših samih novorođenih duša.
Ništa nas nije uznemiravalo. Slušali smo samo tišinu i povremeno u daljini melodije.
Budili smo se s istim glasovima. Pokušavali smo naći njihov izvor. Pružali smo ruke, ali tijelo još nije slušalo.
Otvorivši oči shvatili smo da nam je darovan život. Oči još uvijek nisu vidjele bistro. Um je upijao sve što je mogao dok je tijelo mirno ležalo u sigurnosti kolijevke.
Dodiri ruku, mutni obrisi blijedih lica i nježnosti izgovarane u naše uši bilI su dio naše svakodnevice.
Toga dana nismo čuli ništa osim laganog vjetra što nam je dodirivao kožu izazivajući nas da udišemo mirise okoline.
Tišina je bila neobična za naše male duše. Unutar srca i dalje je čvrsto počivao mir koji nas je uljuškao u san poput najljepše uspavanke.
° ° °
Nepoznata melodija probudila je nanovo naša uspavana čula. Osjetili smo nove mirise i neobičnu, drugačiju svjetlost okoline. One sigurnosti koju smo osjećali odjednom više nije bilo. Miris više nije bio divlji, prije nekako slatkast. Ne neugodan, samo nepoznat. Baš kao i novi glasovi.
Uskoro su ti glasovi postali jasniji. Lica bijela poput snijega sve više su dobivala svoje obrise.
"Čudno, nijedan član zajednice im nije sličan." čuli smo glas, ali ne i lice.
"Ipak su prekrasni. Vidim im čistoću u očima." dodao je drugi, nježniji glas.
"Što kaže Vijeće?"
"Sutra zasjedaju. Ali, ovo je van svih pravila. Njihova odluka bit će takva da ne remeti život zajednice."
Strah se uvukao u naša mala srca. Naše mlade duše su prepoznale da sudbina kreće drugim tijekom.
Pokušali smo pozvati one brižne ruke i glasove koje je naš um prvo upamtio. Nismo dobili odgovor.
Slabost tijela nadvladala je snagu duše.
Ostalo nam je samo da čekamo.
I čekali smo.
° ° °
Osjetio je čvrsti stisak ruku. Prvi put je jasno ugledao bijela lica uokvirena plavom kosom. Pogledao je u njihove plave kristalne oči pune ljubavi.
Njihova ljubav u njemu je izazvala nemir. Njihove riječi s koliko god nježnosti izgovorene nisu mu vratile mir.
"Vijeće je odlučilo. Treba ih razdvojiti. Njemu će biti mjesto na Zemlji među ljudima, a ona neka raste kao pripadnik naše zajednice."
Nije mu promaklo da ga drže muške, jake ruke.
"Nije li to okrutno?" čuo se zabrinuti ženski glas "pogledajte kako ju traži. Iako nejaki kao da traže prisutnost onog drugog."
"Možda, ali je jedino ispravno. Vijeće je zaključilo da su preopasni za naš svijet."
"Valjda su u pravu." zabrinuti glas dobio je lice dok ga je uzimao u svoje ruke.
Osjetio je mekI, glatki dodir oko svog malenog tijela. Digao je pogled. Prekrasno biće gledalo je ga je širom otvorenim očima s blagim smiješkom na licu.
"U redu je maleni, mama je tu" šapnula mu je u uho.
Nemir je bio lakši za podnositi.
MOJA PRIČA
"A djevojčica? Što ćemo s njom?" upitao je novi, nepoznati ženski glas dok se nadnosio nad moje lice.
"Rast će s tobom i tvojim izabranikom." muški glas se opet oglasio.
Vidjela sam sreću na njenom licu.
U mom srcu nemir je postavio svoj prvi kamen temeljac.
"Dođi, malena. Vodimo te kući. Vjeruj mi, učinit ćemo sve da živiš sretno."
Osjetila sam njezine ruke na svom tijelu. Bio je to nježan stisak, pun topline. Moje kratko sjećanje prizvalo je bića koje više nisam osjetila nijednim svojim čulom.
Brižno, naslonila je moju glavu na svoje rame.
Moje oči nisu gledale ni nju ni druga bića unutar bijele prostorije.
Gledale su samo dva crna oka u naručju plavokose žene.
Dječjim umom sam vidjela da jedino te oči remete svjetlost boja u našem okruženju. Moj um nije mogao shvatiti što se dešava. Gledala sam kako ta dva oka odlaze u nepoznatom pravcu kroz velika bijela vrata. U mom srcu je nastala velika, prazna rupa.
Više ih nisam vidjela.
"Baš si lijepa!" čula sam nanovo glas "Ja sam Lahabiel, bit ću ti poput majke. Tu sam da se brinem za tebe."
Poljubila me u čelo toplim usnama.
Moj život anđela je otpočeo.
° ° °
Odrasla sam kao svjetlosno biće. Anđeo predodređen donijeti ljudima mir i sreću kada ju trebaju. Bilo je dovoljno da me pozovu u pomoć i spuštala sam se na Zemlju darujući im mir.
Nisam mogla ne osjetiti tugu svaki put kada sam se našla među ljudima. Njihova patnja me je duboko ranjavala.
Moj svijet bio je sličan zemaljskom. Istina, nismo imali prijevozna sredstva. Naše ceste bile su tek niz sitno poslaganog kamenja na kojem je jedini malo jači zvuk bio topot konja. Živjeli smo u malim uličicama u kojima su se isticali drvoredi posađeni duž cijele ulice. Staza koja je dijelila drvored i niske drvene ograde bila je ništa drugo do utabana zemlja. Iza niskih ograda smještene u sredini velikog dvorišta stajale su kuće, sve odreda jednake. Najljepše na njima bio je trijem koji se širio duž cijele prednje strane. Stepenice koje su vodile do trijema bile su moje najomiljenije mjesto za odmor. Svaka kuća bila je utočište za jednu anđeosku obitelj. Ispred kućica pastelnih boja širili su se kvadratni vrtovi. U njima je cvjetalo cvijeće posađeno u savršen red koji čak ni grmlje postavljeno na točno određenim mjestima nije smjelo narušiti.
To je bio moj svijet. Savršeni red bez mogućnosti bilo kakvih promjena.
Promjene su se smatrale lošim znakom. Često smo bili svjedoci tihih priča o anđelima koje je sustigla kazna Vijeća samo zato jer su poželjeli tu istu promjenu.
Svi pripadnici moje zajednice bili su slični. Pokreti su im bili lagani, smireni i skladni. Imali su plave oči pune ljubavi i ponekad, ali samo ponekad, činilo mi se lažnog zadovoljstva. Dugu plavu kosu muški dio je obično nosio do ramena dok su w3žene puštale da im pada niz leđa.
Odjeća nam je bila vječno bijela. Haljine smo nosili u svečanim prilikama, na vlastitim vjenčanjima, rođenjima i svemu onome što i ljudi diljem svijeta slave. U svakodnevnom životu oblačili smo se puno ležernije.
U mom svijetu nije bilo spontane radosti. Svaki glasni smijeh doživio bi prijekorni pogled starijih članova zajednice.
Živjeli smo u tišini blagih osmijeha.
Često sam u dane kada nisam čula ljudske duše šetala ulicama grada do visokih zidina koje su u savršenom krugu okruživale naš grad.
Na južnoj strani svijeta bila su velika drvena vrata iza kojih je bio za nas zabranjeni svijet.
Moj um je žudio za slobodom. Mladi anđeli poput mene sanjarili su kako bi bilo lijepo otvoriti ta vrata. Ali priče starijih članova nisu bile tako lijepe. Anđeli su nestajali izvan tih zidina. Bez povratka. Smatrao se hrabrim ili ludim svaki onaj anđeo koji je kročio kroz ta vrata. Većina nas je odlučila ostati unutar grada i ne izazivati sudbinu.
Zrak moga svijeta bio je ispunjen slatkim, cvjetnim mirisom. Tek u blizini zidina miješao se sa divljim mirisom koji je dopirao kroz sitne pukotine u zidu. Dražio je naše nosnice i nepce zovući nas na grijeh.
Bila sam poslušan pripadnik svoje zajednice. Pohađala sam školu i učila sve ono što uče i djeca diljem svijeta. Proučavala sam običaje ljudskog roda kako bi ih što bolje shvatila.
Školu smo završavali s petnaest godina. Naš um bio je daleko otvoreniji za znanje no ljudski. Svo znanje ljudskih enciklopedija naučili bi bez većih problema. Učili smo koji je smisao našeg života i kako pomoći ljudima. Najveći izazov našeg školovanja bilo je putovanje mislima.
Bila je to odlika svakog anđela. Dar stečen rođenjem. Bilo je dovoljno da zatvorimo oči i očistimo um u kratkotrajnoj ali dubokoj meditaciji i već bi se našli na Zemlji. Zemlja je bila jedino mjesto gdje smo mogli putovati bez posljedica i opasnosti.
Ljudskom biću smo dolazili na njegov poziv bez ikakve mogućnosti da nas vide. Na Zemlju je tada putovala naša bit, nefizičko, mirisno biće.
Malu, zločestu radost dala nam je mogućnost da posjetimo Zemlju u fizičkom tijelu. Većina mladih anđela spustila se bar jednom na Zemlju i provodila dane među ljudima skupljajući iskustva i obogaćujući svoj život.
Ne i ja.
Ja nisam bila anđeo poput drugih. Moje srce je bilo drugačije. Kucalo je samo napola. Jeka otkucaja gubila se u praznini rupe koja je cijeli život poput uljeza nastanjivala moje srce. To nije bila jedina moja razlika spram ostatka svijeta. Razlikovala sam se svojom dugom crnom valovitom kosom među svim tim plavokosim anđelima. Moje lice nisu ukrašavale plave oči. Moje su bile skoro crne. Svo to crnilo još je više dolazilo do izražaja zbog bjeline moje puti. Na mom licu nije bio osmijeh tako svojstven drugim pripadnicima moje zajednice. Njihova srca bila su ispunjena ljubavlju i srećom jer su ublažavali patnje ljudskog roda. Moje srce krasila je tuga čije temelje nisam znala. Znala sam samo da je ona moj vjerni pratitelj kojeg sam prihvatila kao dio sebe.
Zvali su me Anael.
Moji roditelji bili su uvaženi pripadnici zajednice već niz godina. Moja majka, jedan od najljepših anđela, nosila je ime Lahabiel. Često sam poželjela biti poput nje. Prozračna, lagana, tiha, a opet tako snažna.
Nikada mi nisu rekli zašto sam potpuna suprotnost.
A ja, koliko god me to izjedalo, nisam pitala.
Očevo ime bilo je Kalaziel. Visok, plavokosi anđeo, izgleda puno mlađeg no što je stvarno bio. Moj čvrsti oslonac u životu. Moja sjećanja vezana su uz njega od najranije dobi. Često je u vrtu naše kuće sjedio sa mnom na trijemu i učio me usavršiti drugi anđeoski dar.
Bio je to zanimljiv dar.
Materijaliziranje.
Samo jedna misao na stvar u potpuno čistom umu učinila je zamišljeno fizičkim i uporabljivim. Svi pripadnici zajednice koristili su ga putujući na Zemlju u fizičkom tijelu materijalizirajući si blago, odjeću i sve ono što nas je činilo potpuno istim ljudima.
Ja sam rijetko koristila taj dar. Moji izleti su bili dio našeg svijeta i grada koji mi je prirastao srcu. Sve te silne, potpuno iste uličice u kojima su tiho živjele anđeoske obitelji lepezasto su vodile do okruglog glavnog trga. Na njemu su se isticala tri velika kipa. Iza njih stajala je ogromna niska zgrada sa širokim stepeništem.
Kipovi su svojom monumentalnošću izazivali strahopoštovanje. Bar kod većine anđela. Ja ih nisam poštovala. Ja sam ih se bojala. Stajali su isklesani u bijelom kamenu s rukama spuštenim niz tijelo u svojim dugim haljinama. Rub haljina stapao se sa tlom koje je bilo ništa drugo do spoj velikih kamenih blokova. Cijeli trg bio je sazidan od bijelog kamena i nijednoj drugoj boji nije bilo dozvoljeno da naruši bijelu hladnoću trga.
Zvali su se Mardor, Phaldor i Kabniel.
Veliko Vijeće.
Skriveni u svojoj velikoj zgradi, okruženi poslušnim čuvarima kojima kao da je oduzet dar govora, vladali su našim svijetom tisućama godina. Kako? Nitko nije znao. Jer, anđeli ne žive vječno. Naš životni vijek je dugovječan, dugovječniji od ljudskog, ali ne tisućama godina.
Nitko nije znao veličinu i snagu njihovih moći. Znali smo da su jake, puno jače od naših. Upravo to neznanje u nama je izazivao strah koji je vodio ka svom tom silnom savršenstvu. Savršenstvu na kojem je Vijeće toliko inzistiralo.
Voljela sam svoju kuću. Moja soba gledala je na ogradu koja je dijelila naš vrt od vrta naših susjeda. Kao da je ta ograda nešto i značila. Naš vrt bio je identičan njihovom. Trava je bila strogo podšišana na određenu visinu. Cvijetne lijehe morale su biti posađene tako da služe poput putokaza prema našem ulazu. Sve je bilo podređeno pravilima koje je postavilo Vijeće. Njihovi čuvari brinuli su se da ta ista pravila ni u kojem slučaju ne budu prekršena. Iako sam voljela svoj grad, prezirala sam njegovu savršenost. Vrijeme sam provodila u svojoj sobi koja je bila ogledalo moga duha.
A moj duh je bio nemiran, netipičan za anđele. U meni su se miješali potpuni nedostatak avanturističkog duha i želja da cijeli svoj svijet preokrenem naopako.
Ja sam živjela suprotnost. U sobi sam bila buntovna, razigrana, glasna, a vani tek tihi, neprimjetni anđeo.
Soba je odisala mladenačkom buntovnošću, bojama, razasutim knjigama, glazbom. Svaki njezin kutak služio je smirivanju nemira, posebno u večernjim satima kada je bio najjači.
Nisam voljela spavati.
Moji snovi su bili nečitljivi i pomalo čudni. I uvijek isti. Visoki, crni anđeo, s crnim očima identičnim mojima, pruža mi ruku i vodi me ka svjetlosti u tamnom tunelu.
Svaku noć budila sam se stavljajući ruku na srce koje je luđački udaralo od same pomisli na te oči. Muško tijelo koje me je zvalo izazivajući trnce duž cijele moje kičme bilo je poput zabranjenog voća u mom svijetu.
Takve misli, takav ushit tijela, bilo kakvo poimanje fizičke ljubavi u našem svijetu bio je strogo zabranjeno. Veliko Vijeće je odlučivalo tko će živjeti zajedno.
S dvadeset punih godina svako je dobivao životnog partnera s kojim je živio u međusobnom poštovanju. Fizička ljubav bila je dozvoljena u trenutku kada je Vijeće reklo da je vrijeme da naš svijet bude bogatiji za još jednu dušu. Mogli smo imati jedno dijete po obitelji.
Taj običaj bio je tako duboko ukorijenjen u našoj zajednici da se strasna ljubav omalovažavala, a ushit duše koji ju je pratio smatrao se prizemnim.
Meni se bližilo vrijeme kada ću upoznati svog životnog partnera. Bila sam na samom pragu zrelosti jednog anđela. Bilo je pitanje dana kada ću dobiti poziv Vijeća kako bih upoznala onoga koji će biti moj vjerni suputnik.
Glasove sam počela čuti kad sam napunila petnaest. Bilo je to iskustvo koje mi je donijelo nešto novo u mom monotonom životu. Obično su me zvale duše koje su po prvi put zatrebale pomoć. Bila su to većinom djeca tužna zbog nedobivene igračke ili neki zaljubljeni mladić ili djevojka. Nisam bila baš često pozivana. Vjerovala sam da ću s vremenom postati poput svojih roditelja. Oni su bili vrlo zaposleni. Njihovo srce je bilo tako dobro da ih je dušina podsvijest uvijek nanovo zvala.
U glavi bi začula poziv, obično promukli od nade za spas. Najčešće je dolazio noću, rijetko kada danju. Budio me iz sna ponekad tih, a ponekad poput urlika.
Slijedila sam tradiciju naše zajednice. Uvijek pomoći ljudskom biću.
Bilo je dovoljno da zatvorim oči i već sljedeći tren tijelo kao da bi nestalo da bi se zatim nanovo sastavilo u obliku čistog bitka, bez tijela, nevidljiva za ljude. Nevidljiva i drugim anđelima.
Bili su to tako kratki trenuci putovanja i koliko god se trudili nitko nije znao pravi položaj našeg svijeta. Mi smo bili samo još jedna dimenzija među mnogima.
A bilo ih je mnogo. Zemlja je bila jedina koja nam je bila dozvoljena za putovanja. Druge dimenzije su bile nepoznanica. Nismo se usuđivali putovati jer nismo znali gdje bi završili, a još manje kako bi se vratili. Mnoge od tih dimenzija bile su demonske, zle i neistražene.
Način na koji smo pružali pomoć bio je vrlo jednostavan. Stajala sam pokraj ljudskog bića i slala misli koje su ih smirivale i pružale im utjehu. Čitala sam podsvijest svakog bića koje me je zvalo bez većih teškoća. Samo u trenucima zvanja ljudska podsvijest se otvarala našem umu. U svim ostalim situacijama bila je u potpunosti zaštićena.
Nemirne snove zamijenili bi sretnim mislima i nanovo probuđenim optimizmom. Djelovala sam na njihovu podsvijest, a oni su se ujutro budili manje opterećeni brigama.
Sjećam se da su nas u školi učili da ljudi vole reći "Treba prespavati!", nesvjesni da im tu bistrinu uma donose anđeli.
Odlazili smo tek kada dušina podsvijest više ne bi razmišljala o nama. Nesvjesni putovanja natrag. U trenu.
° ° °
Glas koji sam čula te tamne noći bio je dubok i jezovit. Netko je zvao glasom ljutite zvijeri. Bilo je to nešto novo za mene. Nikada niti jedan glas nije bio tako jasan, tako prodoran.
Digla sam se iz kreveta svoje sobe privikavajući se na tamu. Protrljala sam oči započinjući ritual. Nisam se trudila dovesti sebe u red jer ionako od mene neće uskoro biti ništa. Putovanje na Zemlju kada te zove duša bila je nepoznanica u našem svijetu. Tako kratko putovanje nije u nama ostavljalo nikakva sjećanja. Nitko od nas nije znao gdje naše tijelo završava jer smo na Zemlju dolazili bez njega.
Poput ostalih, ni ja nisam pitala zabranjena pitanja. Jednostavno sam se prepustila struji kolektivne svijesti živeći uredan život kao i svi anđeli moga svijeta.
Glasovi su bili vrlo rijetki jer sam bila još vrlo mladi anđeo pa sam još uvijek s uzbuđenjem putovala na Zemlju.
Ali ovaj glas u meni nije izazvao takvu vrstu uzbuđenja. Bio mi je nekako poznat. Kao da sam se odmah na čudan način povezala s tim bićem.
Zatvorila sam oči i pustila da mi kroz glavu više ne prolazi ništa osim glasa.
Nisam imala problema s opuštanjem. Od malena smo učili razne načine opuštanja koji su s vremenom postali automatizirani. Tako sam i ovu noć primjenila iste tehnike koje su moj um činile potpuno praznim.
Snaga uma anđela je nevjerojatna.
Osjetila sam kako sam lagana i već slijedeći tren stajala sam usred velike sobe okružena ljudima. Neki su spavali na velikom kauču, a neki su ležali sklupčani u fotelji . Osjetila sam miris alkohola i cigareta. Cijeli stan je zaudarao na njihov intenzivan miris. Zatresla sam glavom. Još jedna duša koja traži izlaz u tim užicima.
Laganim korakom probijala sam se izbjegavajući prevrnute boce i napukle čaše. Jedini izvor svjetlosti bila je svjetiljka na obližnjem stoliću. Kao svjetlosno biće mogla sam prolaziti kroz bilo koju materiju, ali svaki prolazak izazivao je čudnu napetost pa sam to radije izbjegavala. Dok sam osluškivala tiho disanje prisutnih prekinuto tek okretanjem tijela u bolji položaj primjetila sam vrata na sredini zida. Znala sam da je tamo duša koja me treba. Glas je još uvijek bio jednako jak. Uplašila sam se od pomisli što ću naći tamo jer je odzvanjao u cijelom mom umu.
Uživala sam u trenucima kada sam bila čista energija. Pogled mi je bio bistar, um još bistriji, jedino što nisam mogla vidjeti svoje fizičko tijelo jer ga nije ni bilo. Sve što je od mene ostalo bio je samo miris tipičan za sve anđele. Sladak i jak.
Prošla sam kroz vrata ne otvorivši ih, osjetivši tek skoro nezamjetnu silu otpora. Nisam to voljela. Pogledala sam po sobi. Na sredini sobe stajao je prazan krevet zgužvane posteljine. Kraj njega se smjestio ormar napola odškrinut, a oko kreveta su stajale razbacane knjige i jedan mali ormarić. Zidovi su bili ukrašeni slikama čiji sadržaj u tami nisam mogla razaznati. U sobi je bio samo jedan prozor, a ispred njega fotelja. Po tragovima na tepihu vidjela sam da joj to nije uobičajeno mjesto. Netko ju je odlučio baš tu postaviti ovu noć. Kroz prozor i bijele zastore prodirala je svjetlost ulične lampe ostavljajući linije svjetla po stropu.
Ono što je bilo neobično u cijeloj ovoj atmosferi bio je miris. Miris alkohola i cigareta pomiješan sa mirisom divljeg cvijeća. Bio je tako intenzivan da gotovo da više nisam primjećivala prijašnje neugodne mirise. Bio je to miris kojeg sam nemali broj puta osjetila dok sam bila blizu zidina rodnog grada. Miris grijeha koji je ukrašavao okolne livade i šume. Nikad istražene. Barem ne većim dijelom. Oni anđeli koji su se i odlučili za šetnje izvan zidina znali su dobro da taj miris treba izbjegavati. Tamo gdje smo njega osjetili nismo željeli ni ići. A ja sam sada stajala usred sobe na Zemlji i osjećala ga jače no ikad.
Zatresla sam glavom. Mora da umišljam. Nisam više željela gubiti vrijeme pa sam se usredotočila na ono što mi je i bio zadatak. Željela sam se što prije vratiti zbog iznenadne nelagode.
Znala sam da je onaj kome je potrebna pomoć u fotelji. Nisam se ni trudila vidjeti lice. Vidjela sam rastrganu podsvijest i prazno srce. To mi je bilo dovoljno.
Riječi utjehe koje sam inače izgovarala i koje su dirale svaku dušu direktno u srce dajući im mir, ovaj put su naišle na otpor. Pokušala sam iznova. Ništa.
Nije mi ovo bilo nepoznato. Već mi se to prije događalo. Duše koje su tvrde, zatvorene prema svijetu nisu ni pjesmu anđela primale u srca. Ova duša je bila upravo takva.
Krenula sam prema fotelji. Oči su ogledalo duše. Bit će dovoljno da položim ruke iznad njih pa da mir poteče cijelim tijelom.
Stala sam ispred njega držeći ruku spremnu u zraku kada mi je zadrhtala.
Sjedio je s rukama na naslonu i s bocom u ruci držeći ju lagano dugim prstima.
"Kako si lijep!'' pomislila sam.
U fotelji je sjedio mladić u dvadesetim godinama kose crne poput ugljena, razbarušene, pomalo valovite. Pokrivala mu je tek mali dio ušiju. Crte lice su mu bile oštre, a opet nekako dječačke. Duge trepavice su mu doticale obraze a iznad očiju, prateći savršeni luk, stajale su uredne guste obrve. Iako je sjedio mogla sam zaključiti da je visok. Ispod uske majice naziralo se tijelo mladića u najboljoj snazi. Spavao je glave nagnute malo u stranu. Lice mu je bilo čisto poput anđeoskog. Njegovu ljepotu nije narušila ni neobrijana brada. Bilo je neke draži u cijelom njegovom licu.
Maknula sam ruku iznenađena snagom osjećaja koji su me obuzeli. Nikada nijednu dušu nisam doživjela na ovakav način.
Blago sam spustila pogled dok mi je tijelo preplavio potpuno novi osjećaj nesvojstven anđelima. Bilo me je sram. Nervozno sam se nasmijala samoj sebi.
Pomislila sam kako bih ovdje mogla biti cijelu noć. Nesvjesno sam se uhvatila za srce držeći tako ruku jedno vrijeme.
Bila sam svjedok božanstvenog ritma.
U mom srcu nije bilo muklog odjeka. Po prvi put kucalo je cjelovito.
Ispunjavala me nevjerojatna količina ljubavi.
Duboko sam uzdahnula prije nego što sam podigla glavu. Patnja svake duše bola je moje srce poput najoštrijeg noža. Nisam bila sigurna da sam u stanju nositi se s ovom neuobičajenom situacijom niti s njegovom patnjom. Iako nikada nisam dodirnula ljudsko biće njega sam htjela. Polako sam pružila ruku i pogladila ga po licu.
Otvorio je oči.
Naglo sam ustuknula. Zar me osjetio? Nemoguće. Pogledao je u mene i na tren sam pomislila da me vidi.
Smrzla sam se. Prepoznala sam ih. Vidjela sam ih toliko puta u svojim snovima.
Dva crna oka.
Nevidljiva sila odbacila me na drugi kraj sobe, što dalje od njega. Pokrila sam rukama usta dišući ubrzano i plitko. Nisam mogla misliti. Čula sam samo otkucaje vlastitog srca dok se cijela soba okretala oko mene izazivajući vrtlog u mojoj glavi. Ni sama ne znam koliko sam dugo tako stajala. Čekala sam da se sve smiri. Da nanovo uhvatim ritam. Pogledala sam okolo. Ruke sam držala oko sebe kao zaštitu da se ne raspadnem u milijun dijelova. Soba je još uvijek bila u tami.
"Što da sad radim?" grozničavo sam razmišljala.
Spustila sam se na pod uza zid nemoćna pružiti pomoć kad sam ju i sama trebala. Nisam si mogla dopustiti da se i na tren odvojim od njega. Bojala sam se da ću ga izgubiti. Sada, kada sam ga konačno našla. Sve dok je njegova podsvijest razmišljala o meni bila sam sigurna.
Pogledala sam u njegovom pravcu. Vidjela sam samo vrh razbarušene kose. Poželjela sam ju dotaknuti, osjetiti ju u svojim rukama. Polako sam se digla i krenula još lakšim korakom prema njemu.
Dopustila sam si da stanem pred njega iako mi je srce divlje tuklo. Spavao je.
Znatiželja je nadvladala strah. Dodirnula sam mu ruku. Bila je topla. Kao da je osjetio moj dodir, okrenuo je glavu na drugu stranu.
Stajala sam tako trenutak, a onda odlučila da moram saznati više o njemu. Tko je? Zašto su ta dva oka u mojim mislima od kad znam za sebe? Nisam se brinula zbog činjenice da moji osjećaji nisu bili onakvi kao što bi se od mene očekivalo. Ja sam ovo ljudsko biće zavoljela svom svojom dušom. Iako mi je to bilo potpuno neobjašnjivo u srcu sam znala da moj život tek sada započinje. Nemoćna da mu pomognem strpljivo sam čekala da se probudi ili da me njegova podsvijest otpusti.
Ali to se nije dogodilo.
Bilo je već skoro podne kada je otvorio oči. Protegnuo je vrat i pogledao oko sebe. Dignuo se zastajući nasred sobe. Nesvjesno sam zaustavila dah. Stvarno je bio poput anđela iz mojih snova. Moj san imao je živi dokaz. Ovdje, u ovoj sobi, u malom gradu na Zemlji.
Prošao je rukama kroz čuperke.
"Kakva noć!" glas mu je bio dubok i melodiozan.
Odmahnula sam glavom ne razumijevajući kako sam još tu. Nikada nijedna duša nije tako dugo držala anđela uz sebe. Bar koliko sam ja znala. Vjerojatno zato što nikako nisam mogla uputiti riječi utjehe u njegovu podsvijest.
Otvorio je vrata sobe i pogledao u susjednu sobu gdje je dvoje sinoćnjih spavača nanovo ispijalo pivo.
"Dajte, ljudi, otvorite prozor" glas mu je bio autoritativan "smrdi za poludit!".
Jedna od njih, djevojka kratke plave kose, pogledala ga je s neskrivenim obožavanjem.
"Nemaš frke, sad ću!" i prije no što joj je uspio zahvaliti prozor je već bio otvoren.
"Hvala!" progovorio je jedva ju pogledavši.
"Što se dogodilo sinoć? Ne sjećam se ničega." znatiželjno se okrenuo prema mladiću njemu zdesna.
"Pijanka, standard, samo šta tebi bi čovječe?" odgovorio mu je mladić zabacivši dugu smeđu kosu.
"O čemu pričaš?" pogledom je pregledavao stol ispred dugokosog. Zaustavio se na cigaretama i izvadio jednu i zapalio ju s neskrivenim zadovoljstvom.
"Istjer´o si malu van iz sobe, pa je plakala na mom ramenu." sada mu se i mladić pridružio zapalivši cigaretu.
"Nisam ju istjerao. Samo nisam prihvatio njezin poziv." nasmijao se pomalo zločesto otpuhnuvši dim.
Ne obazirući se na miris dima koji mi je dražio nosnice uvidjela sam s tugom da moj san nije imao dobro srce. Bio je plitak, rastrojen i previše samouvjeren. Njegova anđeoska ljepota bila je u potpunoj suprotnosti sa stanjem njegova duha. Nisam mogla ne primjetiti da je djevojka od maloprije počela nervozno grickati nokte shvaćajući koliko je ponižena.
Ljutnja, iako trenutna, prostrujila je kroz cijelo moje tijelo. Nisam bila ta koja je mogla dijeliti lekcije, ali ovaj ljepotan ju je zasigurno zaslužio.
Nije bio svjestan boli koju su njegove riječi izazvale. Pogledao je po sobi. U očima sam mu mogla vidjeti da pokušava složiti sliku protekle noći ali mu baš i nije išlo.
I sama sam promotrila sobu. Trojica mladića njegovih godina su još spavala. Druga djevojka je otvarala crvene, nateknute oči tražeći pogledom prijateljicu koja se spremala za odlazak.
"Tea, zar idemo?" glas joj je bio promukao.
Tea je samo kimnula glavom. Njezina želja da ode što prije bila je očigledna.
"Ta ljudska glupost, uvijek zaljubljeni u krive osobe." pomislila sam i sama shvaćajući kako je puno bolje voljeti na način kako je to uređeno u našem svijetu. Bar smo se međusobno poštivali.
Ali već sljedeći pogled na njega razbio je moje shvaćanje ljubavi. Pridružila sam se ovoj djevojci videći u njemu sve što jedno žensko biće može poželjeti. Bio je primamljujući za ženski rod i, što je najgore, bio je svjestan toga.
"Mi idemo." stidljivo su rekle dok su oblačile jakne.
Paleći televizor dok je sjedao u fotelju uputio im je kratak smiješak i još kraći pogled.
"Aha! Vidimo se!"
Tresak zatvorenih vrata, koji je bio ništa drugo doli produkt djevojačke ljutnje, probudio je ostatak društva. Svaki je bio zabavljen svojim mislima dok su polako dolazili sebi. Praznim mislima, pretpostavljala sam.
Zar nisu shvaćali ispraznost ovakvog života? Zar im nije ljepše ispuniti vrijeme nečim istinski vrijednim?
Promotrila sam malo bolje to društvo. Svi su imali raščupane duge smeđe kose svjetlije ili tamnije nijanse. Visoki, vitki, lijepih crta lica među kojima se isticalo lice mladića koji mi je nekim čudom ispunio svaku prazninu koju sam osjećala u srcu.
Izgledao mi je poput crnog anđela. Nasmijala sam se na te misli. Anđeoska ljepota zaogrnuta crnim očima, još crnjom kosom i, nažalost, crnilom duše.
